Lovačka organizacija "Bijelo Polje"
Hunting Association of Montenegro - Hunting organisation "Bijelo Polje"
Divljač lovišta / Wildlife in hunting ground
Divlja svinja
Sus scrofa L.
Divlja svinja naseljava većinu naših lovišta. Naseljava razne tipove šumskih vegetacija, a njena brojnost najveća je u mješovitim šumama u kojima pronalazi
obilje hrane.
Sve vrste svinja imaju zajedničke karakteristike i znak raspoznavanja čekinjaste dlake i rilo. Rilo je jako razvijeno i osposobljeno za traženje hrane, ojačano sa posebnim kostima i hrskavicom za površinsko, a prema potrebi i dubinsko rovanje, i na taj način dolazi do hrane. Naraste do 100 cm visine, a težina joj dostiže i prko 200 kg, zavisno od starosti, klime i terena. Rep je dugačak oko
25 cm. Dlaka joj je oštra i čekinjasta, ljeti je obično svijetlosive ili crvrnkaste boje a zimi zatvorenosive ili zatvoreno rđaste. Svinja ima dobro razvijeno čulo sluha i njuha, dok joj je vid slabo razvijen. Tijelo i noge divlje svinje su snažni, trup zbijen, plosnat a glava izdužena i šiljasta, završava se sa njuškom.
Mužjak divlje svinje je vepar, ženka krmača, a mladunče prase.
Divlja svinja se pari („buca“, „bukari“) u novembru i to traje do sredine decembra. Krmača nosi 16 - 17 sedmica, i oprasi 4 - 12 prasadi. Prasad su sivocrvenkasta, sa dvije bijele pruge, sa obje strane tijela, koje im nestaju do jeseni.
Divlja svinja spada u društvene životinje, živi u čoporima koje sačinjavaju krmače sa prasadima i mladim veprovima. Srednje stari veprovi, obrazuju manja muška krda, a jaki stari veprovi žive samotnjački i pridružuju se krmačama za vrijeme parenja.
Ova autohtona vrsta divljači ima najširu ekološku nišu od svih vrsta divljih papkara. Osnovni cilj u gajenju divlje svinje je odabiranje prikladnih staništa, sa što povoljnijim ekološkim uslovima za ovu vrstu. Divlja svinja kao omnivore uzima raznovrsnu hranu biljnog i životinjskog porijekla i ima veliki radijus kretanja u potrazi za hranom. U ishrani od biljne hrane uzima žir, bukvicu, kesten i ostale plodove šumskog drveća. Pored toga pase trave, jede zeljasto bilje, jagode, kupine, šumske maline, gljive. Rado rije korjenje raznog rastinja. Od animalne hrane jede puževe, ribu i mladunčad drugih vrsta sisara koje pronađe na zemlji.
Zec obični
Lepus europaeus Pall.
Tijelo zeca je valjkasto i čvrsto, zadnje noge su puno duže od prednjih, oči velike i izbočene. Uši su velike, a ušne školjke tako podešene da hvataju svaki zvuk. Vid je slabo razvijen. Boja dlake je sivkasto - zelena - žuta i varira u odnosu na okolinu (mimikrija), što ga dok leži u logi čini gotovo neprimjetnim. Prosječna težina zeca 3,5 - 4 kg. Rep je kratak, sa gornje strane crne, a sa donje bijele boje, savijen prema gore, dužine do 6 cm. Zec naseljava kako ravničarska, tako i brdska i planinska područja, čak i do 2.000 m.n.v. ipak najbolja staništa za uzgoj zeca su ravničarski tereni nižih nadmorskih visina.
Zec je biljojed. Rijetko pije vodu jer je dobija hraneći se svježom hranom, djetelinom, kupusastim povrćem i sl. Zimi traži krtolaste plodove, a u nedostatku hrane glođe koru mladih stabala i odgriza terminalne pupoljke niskog rastinja. Da bi se izbjegle štete koje na ovaj način izaziva zec, potrebno je na vrijeme podignuti hranilišta i u njima postaviti dopunsku ishranu, suvu djetelinu, sijeno, kukuruz uklipu, šećernu repu, krompir itd. Parenje počinje već u januaru ako su vremenske prilike povoljne, a poslednji okoti se nalaze još u septembru. Zečica nosi 40 - 42 dana i okoti 2 – 5 mladunaca. Zečica se koti 4 - 5 puta godišnje, i u prosjeku okoti 7 - 11 mladih.
Iako je plodnost zeca velika, zbog niza činilaca realni prirast je mali.
Zec je najbrojnija lovna vrsta u Crnoj Gori, a najveše je korišćenje ove vrste divljači. Zec ima najšire rasprostranjenje od svih lovnih vrsta, prisutan je u svim lovnim područjima i svim lovištima. Da bi zec ostao najbrojnija lovna vrsta potrebno je preduzimati mere zaštite od krivolova i od predatora, a u poljoprivrednim oblastima od prekomerne upotrebe hemijskih sredstava, paljenja strnika i šteta od poljoprivrednih mašina. Jednako važno je pravilno provođenje planskog odstrela, odnosno provođenje odstrela do visine realnog prirasta, uz
uslov da su popunjeni kapaciteti lovišta.
Jarebica kamenjarka
Alectrois gracea Meissn.
Najbolja staništa za jarebicu kamenjarku su krečnjački, kameniti tereni, obrasli travnom vegetacijom i žbunovima – topli, mirni i suvi. Brojnija je uz kamenite ograde, kojima su ograđeni travnjaci, vrtovi i polja. Rasprostranjena je i do najviših planina.
Gornji dio tijela i grudi kamenjarke su plavičastosivi, dok su trbuh i pera ispod repa, žućkasti. Oko vrata ima jasno izražen crni okovratnik koji omeđuje izrazito bijeli podbradak. Pera, čiji vrhovi imaju dvostruku crnu liniju, daju joj zebrast izgled sa strane. Težine je oko 500 grama. Ženka je nešto teža od mužjaka.
Jarebica kamenjarka živi u jatima, koja su sastavljena od roditelja i podmlatka. Period izdvajanja u parove počinje obično krajem februara, a petnaestak dana potom počinje period parenja i traje sve do kraja nosivosti. Broj snesenih jaja u gnijezdu iznosi od 9 do 13. Vrijeme ležanja na jajima je 25 dana. Za to vrijeme ženka svakodnevno napušta gnijezdo u potrazi za hranom. U periodu dok leži na jajima ili je u potrazi za hranom ispoljava veliku opreznost. Prilikom odlaska sa gnijezda lagano ustaje, pažljivo osmatra okolinu, a zatim odlazi na pašu. Hrani se zajedno sa mužjakom koji se, dok ženka leži na jajima, zadražava 150 – 200 m od gnijezda.
Hrani se biljnom hranom, insektima i njihovim larvama. Prvenstveno je konzument svježe zelene hrane, pretežno lista pa sjemenki trava i plodova stabljika sočnih biljaka, a nekad i podzemnih dijelova. Zoološki sastav hrane čine: gusjenice, rilaši, biljne uši, sitni pužići, mravi, leptiri, mušice i skakavci.
Pored prirodnih neprijatelja - grabljivica, jarebica kamenjarka strada najviše usljed
hladnih zima, kada se mora dopunski prihranjivati. Pri tome hranu treba ostavljati na skriveno mjesto – ispod žbunja, stijena i sl. imajući u vidu njenu plašljivost i činjenicu da joj nerado prilazi.
Srna
Caprelous caprelous L.
Srneću divljač obično kratko nazivamo srne i pod tim pojmom mislimo na srndaća, srnu i lane. Mužjaka nazivamo srnadać, ženku srna, a mlado lane
Srna naseljava šire područje Evrope i Azije. Srna je, od krupne divljači, pored divljih svinja naša najraširenija lovna divljač. Nalazimo ju u cijelom kontinentu, priobalju kao i na većim otocima. Staništa ove prelijepe divljači su rubni dijelovi mješovitih šuma uz široke livade. Srneća divljač je vrlo adaptivna te se u nekim dijelovima može vidjeti i sasvim blizu naselja i uz granice puteva.
Krzno se prilagođava vremenskim uslovima te varira. Ljetna boja dlake im je crvenkasto smeđa, na stražnjici srne imaju oznaku od žućkasto bijele dlake srcolikog oblika, a srndaći ovalnog oblika, dok im je zimska dlaka siva ili sivo smeđa, a bijele oznake na stražnjici znatno su veće i istog oblika kao i ljeti. Nazivamo ih ogledalo. Lane ima kestenjavo smeđu boju s bijelim pjegama koje zadrži do jesenskog linjanja.
Srna je manja i lakša od jelena lopatara, visoka je u grebenu oko 75 cm, dugačka je 130-140 cm, a rep joj je dugačak do 5 cm. Ženke su neznatno manje i lakše od mužjaka (5-10%). Težina zrelih mužjaka kreće se od 20 do 30 kg, a ženke od 17 do 25 kg. Srne su više u stražnjem dijelu tijela nego u prednjem, što govori da su građene za skokove, a ne za trčanje. Srne lako preskaču grmlje, šikaru, visoku travu i slično, ali ne mogu dugo trčati.
Mužjaci nose rogove dok se kod stare i jalove ženke također mogu pojaviti kržljavi roščići. Rogovi su sačinjeni od koštane materije a mužjak ih odbacuje u jesen nakon čega počinju rasti novi. U proljeće srndać češe svoje novonarasle rogove koji su u to vrijeme pokriveni kožicom sa dlakama-bastom, istovremeno označavajući svoj teren. U toku zime, srneća divljač se skuplja u stada a u martu se stada razdvajaju.
U toku perioda parenja koji je u julu do početka avgusta, mogu se čuti tipični zvukovi srndaća u potrazi za ženkom. Oplođena srna nosi plod 9 i pol mjeseci od čega je plod u stanju mirovanja 4 i po mjeseca. Srna rađa (teli) najčešće dva, rjeđe jedno ili troje lanadi u maju/junu. Tek rođena lanad imaju težinu oko 1 kg a srna ih posjećuje samo zbog dojenja, kako ne bi privukla grabežljivce svojim tragom do skloništa. Lanad u to vrijeme najviše vremena provode ležeći na zemlji kako bi ostala zaštićena od pogleda grabežljivaca. Tek rođena lanad nemaju vlastiti miris. Zbog tog je i pogrešno nađenu lanad dirati, jer ih srna nakon čovječijeg dodira odbacuje. Srneća divljač može dostići starost do 15 godina. U tom periodu, zubalo je toliko istrošeno da se srne ne mogu prehranjivati.
Zavisno od biotopa razlikuje se i trofejna vrijednost naših srndaća koja prosječno iznosi oko 300 gr težine. U dobrim lovištima ta se trofejna snaga može povisiti i na primjerke sa 450 - 500 gr.
Vuk
Canis lupus L.
Za razliku od nekih drugih evropskih zemalja, gdje je vuk kao vrsta nestao ili se znatno prorijedio i zakonom zaštitio, u našim lovištima ga ima u znatnom broju. U narodu ga zovu i kurjak, ženku vučica, a mlado vučić.
Vuk ima skladno građeno tijelo, čvrste je i mišićave građe. Naraste u visinu oko 80 cm. Dužina, bez repa, mu iznosi do 150 cm, a sam rep može biti dužine i do 45 cm. Težine je od 55 do 60 kg. Boja dlake je ljeti rđastosiva, zimi siva. Na vratu ima izrazito duže dlake, a na prednjem dijelu prvih nogu crnu prugu.
Čula njuha i sluha su mu izvanredno razvijena. Noću dobro vidi. On je jako izdržljiva, brza, podmukla i oprezna, proždrljiva i krvožedna zvijer.
Vuk je prevashodno mesojed. Hrani se mesom drugih životinja. Napada i lovi sitnu i krupnu divljač, ali i domaće gajene životinje, kako na paši tako i u torovima. Jede i mrcinu, pse pa i sopstvene mlade. U jesen i zimu vukovi se okupljaju u čopor. Najčešće love noću i u sumrak, naročito po magli, kiši ili vjetru. Love vrlo organizovano, koristeći pri tom sva svoja izvanredna čula. Ljeti, za razliku od jeseni i zime, vuk je manje je štetan. Tada jede razne insekte, krtice, miševe, ali i šumsko voće, jagode kupine i drugo.
Parenje vukova počinje u decembru i traje do februara. Za vrijeme parenja vukovi su u čoporu, zavijaju, posebno noću, razdraženi su. Tada su jako opasni, ali manje oprezni.
Nakon parenja par nastavlja da živi samostalno van čopora. Živi i lovi blizu legla koje biraju u nekoj manjoj pećini, rascjepu u stijeni, jaruzi, jami izvaljenog drveta, gustom šumskom podmlatku. Leglo, obično zadržavaju i narednih godina. Bremenitost traje 62 - 64 dana. U martu ili aprilu vučica okoti 3 - 4 vučića koji su slijepi. Progledaju nakon 2 nedjelje. Sisaju 6 nedjelja, a zatim ih roditelji hrane polusvarenim mesom.
Poslije 2 - 3 mjeseca mladi izlaze ispred jazbine, a roditelji im donose zaklanu ili poluživu sitnu divljač ili stoku uvodeći ih u pravi vučiji život.
Šakal
Canis aureus L.
Tipično stanište šakala je područje submediteranske makije. Visine je oko 50 cm, težine 10-15 kg. Po obliku glave liči vuku, a bojom dlake i tijela lisici. Krzno je većinom svijetložuto, zlatno ili svijetlosmeđe, više sivo na leđima i crvenkasto na trbuhu.
Žive u parovima, ali u područjima gdje ima u izobilju hrane, na primjer na deponijama smeća, okupljaju se u čopore, najviše 20 životinja.
Pari se u februaru ili martu. Ženka nosi 62 – 64 dana i okoti 5 – 8 mladih. Mladi su slijepi i goli. Progledaju poslije 10 – 14 dana. Majka ih doji 2 mjeseca, a zatim donosi hranu i postepeno uči da love.
Šakal je svaštojed. Hrani se sitnom divljači, pticama i gmizavcima. Napada sitnu stoku, jede i strvine. Jede voće, osobito grožđe.
Lovi se u jesen i zimu, potragom sa psima, dočekom ili prilikom lova na krupnu divljač. Lovi se puškom sačmaricom sa sačmom promjera 4,5 – 6,0 mm ili kuglama manjeg kalibra.
Šakal je trofejna divljač. Trofej su krzno i lobanja
Lisica
Vulpes vulpes L.
Lisica je visoka 30 - 40 cm, dugačka i do 130 cm, od čega na rep otpada oko 40 cm. U zavisnosti od uslova ishrane, može da teži 6 - 10 kg. Boja dlake prilagođena je osnovnom tonu terena na kojem živi - uglavnom kod nas preovlađuje crvenožuta boja dlake sa svjetlijim ili tamnijim varijantama. Rep joj je obrastao dugom i kudravom dlakom, i u odnosu na tijelo jako je dug.
Lisica ima jako razvijeno čulo vida, kao i čula mirisa i sluha. Vrlo je žilava, elastična i lukava. Dlaku mijenja u jesen i proljeće.
Hrana joj je raznovrsna i čine je: sitni glodari (miševi i voluharice), pernata divljač (fazani, jarebice itd.), zečevi, domaća perad i dr. Jede mrcinu, jaja ptica. Od biljne hrane uzima šumsko voće i gljive. Pred zimu u jazbini skladišti veće količine hrane. Nikada ne lovi u blizini jazbine.
Živi pojedinačno, u rupama koje sama kopa ili sklonište nalazi u već iskopanim rupama jazavca.
Parenje počinje u decembru, a vrhunac parenja je u februaru. Pari se u jazbini. Ženka je skotna 53 dana, okoti 3 - 7 mladih pepeljastosive boje, težine oko 100 grama, koji su slijepi prvih 10 - 14 dana. Sisaju mjesec dana, a zatim im majka donosi hranu i uči ih lovu.
Lisica je glavni neprijatelj svih vrsta sitne divljači, osim toga i glavni je prenosilac bjesnila.
Neprijatelji lisice su malobrojni, zbog čega ona može kod prenamnoženja biti izrazito štetna u lovištu i seoskom domaćinstvu, ali i kao opasan prenosnik bjesnila. No, i pokraj toga ne smijemo dozvoliti da nam lovište ostane bez njene sanitarne uloge.
Lisicu lovimo prigonom, pogonom, vrebanjem, šuljanjem, dočekom, primamljivanjem hranom na mečilištu te psima jamarima kada nema mlade. Upotrebljavaju se sve lovačke puške, a za sačmaricu koristimo sačmu od 3 do 4 mm promjera. Trofej je lobanja.
Jazavac
Meles meles L.
Jazavac živi u jamama, koje iskopa vrlo spretno svojim jakim prstima sa velikim kandžama. Jama je dosta uredna, čine je: jedan osnovni ulazno-izlazni hodnik, kotlasto proširenje, kao i više dopunskih hodnika za provjetravanje ili bijeg iz nužde.
Jazavac je visok do 45 cm, dugačak 90 cm, od čega je rep 15 cm. Težak je do 15 kg. Boja dlake – po leđima tamnocrvena, glava nešto otvorenije boje, sa 2 crne pruge, koje preko očiju i ušiju idu sve do vrata. Donji dio tijela i noge su crni. Žlijezda ispod repa luči ljepljivu tečnu materiju, neprijatnog mirisa.
Hrani se insektima, miševima, žabama, travama, šumskim plodovima, kukuruzom, srtvinom.
Polnu zrelost dostiže u drugoj ili trećoj godini života. Pari se u dugom periodu od proljeća do kasnog ljeta. Zametak miruje izvjesno vrijeme i tek poslije 7 – 8 mjeseci od parenja, ženka na svijet donese 3 – 5 mladunaca. Oni su slijepi, a progledaju poslije 28 – 35 dana. Sisaju 2 mjeseca.
Prema Privremenom godišnjem planu gazdovanja lovišta „Bijelo Polje”“ za lovnu 2012/2013 godinu brojnost jazavaca iznosila je 120 jedinki. Ukupno gledajući, zatečeni broj jazavaca nalazi se oko nivoa podnošljive brojnosti za ovo lovište.
Radi zaštite jazavca nije dozvoljeno rušiti njegove jazbine.
Lovi se dočekom te psima u jazbinama, ali tek kada mladunčad odraste i postane samostalna. Lovi se sačmaricom, krupnoće sačme od 3 do 6 mm, ne na većoj udaljenosti od 60 koraka. Nije dozvoljen lov na njega dok je zimi u jazbini. Šteta koju čini na poljoprivrednim kulturama sprečava se repelentom na bazi mirisa (čovjekovog znoja) ili sličnim priručnim sredstvima.
Zakonom o divljači i lovstvu jazavac se tretira kao nezaštićena vrsta.
U skladu sa stručnim podlogama matični fond jazavca iznosi 120 jedinki (20.000ha/1.000ha x 6 jedinki = 120 jedinki. Prirast iznosi 0,3 od matičnog fonda
Kuna bjelica
Martes foina Ehr.
Za razliku od kune zlatice, kuna bjelica je više vezana za tlo, rjeđe se penjući na drvo, za kraške predjele južnih ekspozicija te za naseljena mjesta, nalazeći svoje sklonište osim grmlja i u kakvim šupama, drvarama i tome slično.
Kuna bjelica poraste u dužinu oko 60 cm, od čega na rep otpada 25 cm, visine kune bjelice iznosi 25 cm a težina i do 2 kg.
Boja dlake je sivkastorđasta, a grudi i prsa su bijele boje, po čemu je i dobila ime.
Krvololočna je zvijer. U lovištu napada zečeve i pernatu divljač. S obzirom na njena skloništa, uz naseljena mjesta, napada najčešće noću domaće pernate životinje. Obično pokolje više nego što može da pojede. Hvata miševe, pacove, rado pije mlijeko, jede voće, odgriza kada je gladna pupove raznog drveća i grmlja.
Pari se u julu i avgustu. Zametak miruje u materici do januara – februara, (ova pojava naziva se embriotenija), kada se, ako nije oplođena, ponovo pari. Zametak tada ne miruje, već se ubrzano razvija. Kuna poslije 3 mjeseca na svijet donosi 2 – 3 vrlo mala, oko 30 grama i slijepa mladunca. Progledaju poslije 5 nedjelja, a sisaju 2 mjeseca. Osamostaljuju se već iste jeseni, ali su polno zreli u drugoj ili trećoj godini.
Kao lovno-produktivna površina za kunu bjelicu obračunava se veći dio površina šume, šibljaka i pašnjaka što iznosi oko 12.500 ha.
Kuna zlatica
Martes martes L.
Kuna zlatica je dugačka oko 80 cm, od čega 30 cm otpada na rep, visine je do 20 cm. Osnovna boja dlake je tamnosmeđa. Pod vratom i prema prednjim nogama je zlatnožuta, po čemu je i dobila ime. Dlaka joj je sjajna. Ispod repa ima žlijezde koje luče materiju mirisa mošusa. Teži 1 – 1,5 kg - mala šumska zvjerka.
Naseljava četinarsko-listopadne šume planinskih regiona, živeći u napuštenim gnijezdima vjeverica, ptica grabljivica ili kakvoj šupljini drveta. Kuna zlatica je dobro prilagođena životu na drvetu, vješto se penjući na njega i skačući sa grane na granu.
Dan provodi u skloništu. Lovi pretežno noću. Ishranu joj čine sitni glodari, ptice ali i insekti, gljive, šumsko voće, pa i strvine.
Pari se u julu i avgustu. Zametak miruje u materici do januara – februara, (ova pojava naziva se embriotenija), kada se, ako nije oplođena, ponovo pari. Zametak tada ne miruje, već se ubrzano razvija. Kuna poslije 3 mjeseca na svijet donosi 2 – 3 vrlo mala, oko 30 grama i slijepa mladunca. Progledaju poslije 5 nedjelja, a sisaju 2 mjeseca. Osamostaljuju se već iste jeseni, ali su polno zreli u drugoj ili trećoj godini.
Kao lovno-produktivna površina za kunu bjelicu obračunava se veći dio površina šume, šibljaka i pašnjaka što iznosi oko 12.500 ha.
U skladu sa stručnim podlogama matični fond kune bjelice iznosi 100 jedinki.
(12.500ha/1.000 ha x 8 jedinki = 100 jedinki).
Zbog prirodnih uslova u ovom lovištu računa se na manji prirast od jednog mladog po ženci kune bjelice odnosno 0,3 od matičnog fonda.
Prepelica
Coturnix coturnix L.
Prepelica je najmanja koka i jedina koka selica. U septembru se seli preko Sredozemnog mora u Afriku, gdje prezimi, a u proljeće, krajem marta ili početkom aprila se vraća u naše krajeve, gdje se gnijezdi i othrani mlade.
Prepelica živi, hrani se i razmnožava na tlu, među prizemnom vegetacijom na poljima livadama i pašnjacima. Izbjegava veoma obrasle krajeve.
Osnovna boja prepelice je svijetlosivo-smeđa, odozgo jako žućkastobjelo i crno prugasta, odozdo je svjetlija, sa svijetlim i tamnim bočnim prugama. Tjeme joj je tamnosmeđe, a pored tjemena ima žućkastobijelu prugu, kao i iznad očiju. Mužjak ima na podbratkrnu prugu, a ženka nema niti ovu niti bijele pruge. Dugačka je oko 18 cm, raskriljena do 35 cm. Težina 100 – 150 grama.
Pari se u junu – julu. Snese 8 – 16 žućkastosmeđih jaja na kojima leži 17 dana. Ženka pravi gnijezdo na zemlji u žitu, djetelini ili travi. Ona živi sama ili u manjoj porodičnoj grupi, ženka sa mladima.
Hrani se biljnom i životinjskom hranom, nastojeći naći što bolju hranu kako bi skupila u svom tijelu rezervne masti, kao zalihu za selidbu. Od biljne hrane uzima sjemenke raznih trava, žitarica i korova, lisne i cvjetne pupoljke. Od životinjske hrane jede razne insekte i sitne ličinke. Radi bolje probave uzima sitne kamenčiće.
Seli se pojedinačno noću i tek na obalama mora koncentriše se u jata, u kojima prelijeće more sa povoljnim vjetrom.
Neprijatelji su joj svi dlakavi i pernati grabežljivci, ali ipak najviše strada pri seobi. Lovi se pomoću pasa ptičara.
Zakonom o divljači i lovstvu prepelica se tretira kao lovostajem zaštićena vrsta divljači.
Brojno stanje utvrđuje se procjenom. Svake godine prije lova treba vršiti osluškivanje glasanja (najmanje tri puta na jednom stajalištu, najduže tri sedmice po dolasku prepelice) po dolasku prepelica iz seoba, utvrditi postoji li dovoljan broj legala, te na osnovu toga odrediti odstrjel.
U lovištu “Bijelo Polje” na osnovu višegodišnjeg praćenja ove populacije, od strane stručnog osoblja i lovaca, procjenjuje se da oko 1.000 – 2.000 jedinki ove vrste, prosječno godišnje, bude prisutno u lovištu.
Grlica
Streptopelia turtur L.
Grlica je manja od goluba. Leđa su joj crvenkastomrka, s crnim tačkama. Vrat i grudi su kod grlice ružičasti. S obje strane ima bijelu mrlju sa crnim prugama.
Na preletu, u naše krajeve stiže u martu i aprilu (gdje se izvjestan broj zadražava) kao i u avgustu i septembru. Zimuje u toplim krajevima oko Sredozemnog mora.
Gnijezdi se u maju i junu, na drveću ili grmlju, ali i na poljima i oranicama. Snese 2 jaja i na njima leži 15 dana.
Hrani se sjemenkama i plodovima trava (uključujući i žitarice) i biljaka, te povremeno beskičmenjacima i zelenim djelovima biljaka, uglavnom ih kljucajući sa tla.
Golub grivnaš
Colimba palumbux L.
Golub grivnaš je najveći evropski golub, dužine 41 – 45 cm. Može težiti i do 700 grama.
Golub grivnaš je ptica selica, a zadržava se od marta do oktobra kod nas, gdje se i gnijezdi.
Osnovna boja goluba grivnaša je modrikasta, na glavi i grudima crvenkastoplava. S obje strane zelenkastog vrata ima bijelu grivnu, po kojoj je i dobio ime. Krila su smeđeplava, a rep zagasitocrn.
U vrijeme parenja polno zreli mužjak izvodi svadbeni let, uključujući udaranje krilima radi privlačenja ženki. Gnijezdi se na drveću. Gnijezdo pravi od grančica, u kojem ženka snese 2 jaja, a na njima leže i mužjak i ženka 17 dana. Oba roditelja brinu oko 2 mjeseca. Po pravilu, gnijezdi se ponovo u junu.
Često se hrani u jatima na tlu sjemenjem raznih trava, korova, žita, ali nerijetko i sjemenjem četinara, žirom i bukovicom a jede gliste i puževe. Spretno se hrani i na drveću penjući se do vrhova grančica zbog obilja plodova i sjemenki
Divlja guska
Anser anser L.
Divlja guska je gnjezdarica Srednje Evrope. Kod nas je uglavnom prisutna samo u toku preleta.
Divlja guska je krupna, teška ptica, oblika i boje perja slična domaćoj sivoj guski. Mužjak i ženka izgledaju skoro isto: glava i vrat smeđi, prsa svijetlosiva, noge ružičaste a kljun narandžast. Leđa i krila su sivosmeđa, sa valovitim svijetlim crtama. Dugačka je 90 cm sa rasponom krila do 160 cm. Težina odraslih primjeraka iznosi 3 – 5 kg.
Pari se u martu. Ženka snese 5 – 8 sivkasto-bijelih jaja i leži na njima 28 – 30 dana. Guščići su žutog paperja i ostaju u jatu sa roditeljima do sljedeće sezone parenja.
Gnijezdi se u močvarnim, teško pristupačnim mjestima. Gnijezdo pravi od trave i drugog biljnog materijala, a oblaže ga paperjem.
Divlja guska je biljojed, a hranu traži uglavnom na suvom.
U lovištu “Bijelo Polje” na osnovu višegodišnjeg praćenja ove populacije, od strane stručnog osoblja i lovaca, procjenjuje se da oko 100 - 120 jedinki ove vrste, prosječno godišnje, bude prisutno u lovištu. Izuzetak je zimski period početkom ove godine kada je u lovište došlo po procjeni ovog izvora oko 200 jedinki. Prema istom izvoru ne gnjezdi se na području lovišta.
Divlja patka gluvara
Anas platyhynchos L.
Gluvara je prilično velika patka, koja brzo i snažno leti. Najrasprostranjenija je od svih divljih pataka pa samim tim i najpoznatija. Rasprostranjena je širom čitave sjeverne zemljine hemisfere, izuzev najsjevernijih i najhladnijih krajeva, tzv. zone tundre. Može se sresti u bilo kakvom staništu, samo ako u blizini ima vode.
Kod pataka gluvara jasno je izražen polni dimorfizam. Mužjak ima zelenu glavu sa bijelim prstenom na vratu, sive bokove, crnu trticu i bijeli rep sa zavijenim centralnim perima. Kljun je obojen žuto. Težine je do 1,3 kg, dužine 50 – 65 cm. Ženka je manja, smeđe-pirgasta.
Gluvara je selica, a u vrijeme hladnih zima, jedan dio populacije prezimi u našim krajevima.
Gnijezdi se obično u blizini vode, pokraj jezera, bara ili rijeka, a zimi često posjećuje morsku obalu i ušća. Ženka pravi gnijezdo od travki, lišća, grančica i obloži ga paperjem. Snese 8 – 12 maslinastozelenih jaja, na kojima leži 26 dana. Pačići su žutog paperja i 2 mjeseca provedu sa majkom, nakon čega se osamostale.
Hrani se pretežno biljnom hranom, kao što su sjemenke, stabljike vodenog bilja, korijenje i trave, ali svoj jelovnik popunjava vodenim insektima, punoglavcima i crvima, ribama, žabama. Najčešći način hranjenja je zaranjanjem prednjeg dijela u vodu, kako bi dohvatila podzemno bilje, ali i brljanjem po vodi, pasenjem, rjeđe ronjenjem u plitkoj vodi. Mladi pačići se u početku hrane malim insektima i larvama, da bi postepeno prelazili na biljnu hranu.
Gluvara ima dosta prirodnih neprijatelja: lisice, lasice, tvorovi, ptice grabljivice. Gnijezda im uništavaju svrake i vrane.
Ćubasta (krunasta) patka
Aythya fuligula L.
Ćubasta patka je mala, kratkovrata, zdepasta ronilica, okrugle glave s peruškom na tjemenu i prilično krupnim, širokim kljunom. Mužjak je crn sa bijelim bokovima, ženka tamnosmeđa kao i mužjak u prelaznom perju. Dugačka je 40–47 cm, a raspon krila joj iznosi od 67–73 cm. Pliva vješto. Roni odlično, i do dubine od 14 metara, zagnjuruje se uz skok. Pred opasnošću se sklanja plivanje, a ukoliko je to nemoguće, poljeće. Leti pravo, brzo, učestalo mašući krilima, koja proizvode zviždukav šum. Ćubasta patka je svaštojed. Najveći dio hrane nalazi na dnu, manji na površini vode. Hrani se mekušcima, insektima, larvama, račićima ali i hranom biljnog porijekla. Gniježđenje obično počinje u maju. Gnijezdi se na tlu ili vodi, obično na busenu trave oštrice (udubljenje je prečnika 20 -25 cm, dubine 7–10 cm obloženo travom). Snese 8–10 zelenkastosivih jaja na kojima leži 25 dana. Mladunci polijeću sa 45–50 dana.
U lovištu “Bijelo Polje” na osnovu višegodišnjeg praćenja ove populacije, od strane stručnog osoblja i lovaca, procjenjuje se da oko 30-40 jedinki ove vrste, prosječno godišnje, bude prisutno u lovištu. Prema istom izvoru ne gnjezdi se na području lovišta. Vrijeme prelaza je oktombar - februar, ali sve zavisi od zime
Sojka
Garrulus glandarius L.
Sojka je jedina vrana sa višebojnim perjem, takođe jedina naša vrana sa ćubom na glavi, koja je naročito vidljiva kada je ptica uzbuđena. Dugačka je prosječno 32 cm. Osnovna boja tijela je ružičastosiva, sa izrazitim bijelim podrepkom i nadrepkom. Krila su joj široka i zaobljena crno-bijela, u osnovi se nalazi plavetnocrno ukrasno perje. Stanovnik je lišćarskih, naročito hrastovih šuma.
Gnijezdo gradi u račvi drveta, od grančica i obloženo je korjenčićima. Ženka snese 5-6 jaja na kojima leži 16–18 dana.
Njenu ishranu čine hrastov žir i bukovice, ali i lješnici, orasi, razne bobice i voće. Mlade hrani insektima, gusjenicama, ali i mladuncima drugih ptica koje u maju i junu krade iz gnijezda.
Vrana siva
Corvux corone cornix L.
Vrane su krupne ptice snažnog kljuna. Žive po šumarcima, na poljoprivrednom zemljištu, oko naselja i kuća. Boja perja kod vrane je siva osim na glavi, krilima i repu gdje je crne boje.
Hrani se insektima, sjemenjem, plodovima, sitnom dlakavom i pernatom divljači. Hvata ptice pjevačice i u gnijezdima ispija njihova jaja i jede mlade. Prava je napast za kukuruzna polja, krade i odnosi mlade piliće.
Gnijezdo pravi u krošnjama, bliže stablu, snese 4-6 jaja i na njima leži 16– 18 dana.
U lovištu “Bijelo Polje” na osnovu višegodišnjeg praćenja ove populacije, od strane stručnog osoblja i lovaca, procjenjuje se da oko 5.000 jedinki ove vrste, prosječno godišnje, bude prisutno u lovištu.
Svraka
Garrulus glandarius L.
Sojka je jedina vrana sa višebojnim perjem, takođe jedina naša vrana sa ćubom na glavi, koja je naročito vidljiva kada je ptica uzbuđena. Dugačka je prosječno 32 cm. Osnovna boja tijela je ružičastosiva, sa izrazitim bijelim podrepkom i nadrepkom. Krila su joj široka i zaobljena crno-bijela, u osnovi se nalazi plavetnocrno ukrasno perje. Stanovnik je lišćarskih, naročito hrastovih šuma.
Gnijezdo gradi u račvi drveta, od grančica i obloženo je korjenčićima. Ženka snese 5-6 jaja na kojima leži 16–18 dana.
Njenu ishranu čine hrastov žir i bukovice, ali i lješnici, orasi, razne bobice i voće. Mlade hrani insektima, gusjenicama, ali i mladuncima drugih ptica koje u maju i junu krade iz gnijezda.
